Zašto je danas toliko samačkih?

Statistički gledano se u posljednjih nekoliko godina broj samačkih neprestano diže, a sve više je i razvoda braka. Zašto je to tako? Sigurno bi našli bezbroj razloga, jer svako od nas ima drukčiji pogled na ovu tematiku.

Sam mislim da su razlozi, da je sve više samačkih, i u tome da previše vremena živimo u varljivom virtualnom svijetu i da se sve manje susrećemo uživo, iz oči u oči. Istina je da živimo u sve bržem vremenu, da imamo zbog potpuno zapunjene satnice sve manje vremena za sebe i da smo “virtualno” mnogo više povezani nego bilo kada prije. Sva ta “povezanost”“ je istovremeno i nekakva stupica. Mnoge žene i muškarci zbog te “virtualne” pažnje, koja aktivira njihov dopamin i oksitocin, uopće ne osjeća potrebu da bi se s nekim dublje i intimnije povezali i započeli partnersku vezu.

Nisu rijetki primjeri kada neki mladi par, koji je na sladoledu ili na kavi, više vremena posvećuje svoji malim elektronskim uređajima, nego da bi pogledali voljenu osobu u oči, nježno se dotaknuli i poljubili.

Sve više dodirujemo ekrane i sve manje ljude. Virtualno dijelimo zagrljaje, poljupce, osmjehe, cvijeće, čestitke, darove… i još bi se toga našlo.

U taj čudesni virtualni svijet sve smo više zatopljeni i praktički smo uvijek na raspolaganju i naš mobilni uređaj zbog “push up notifications” (ovo ne zna prevesti ni “internetski prevoditelj” 🙂 – ajme meni), neprestano se javlja i plijeni našu pozornost. Tako nismo više prisutni ovdje i sada, a naša kreativnost i produktivnost se na ovaj način brzo smanjuju.

Nekada smo s prijateljima otišli na kavu i uživo razgovarali. Sada to obično ne radimo više jer veći dio svog života i aktivnosti dijelimo preko socijalnih mreža i različitih Facebook ili Instagram “stories”.

Što je nekada bilo “intimno”, sada je postalo “javno”.

Svaki lajk, svaki komentar, svako javljanje za novu poruku diže na razinu dopamina i oksitocina. Virtualni svijet postaje naša “droga” i često je naše dobro “stanje” povezano s time koliko smo “virtualno” poželjni (lajki, komentari, dijeljenja…).

Ako nema virtualnog odaziva na naše objave, priče ili bilo što objavljeno, osjećamo se tužno, razočarano, prazno i pitamo se što nije u redu s nama. I tako objavljujemo još više, lajkamo, komentiramo i dijelimo kako bi naše objave bile što vidljivije i posljedično tome, naše tijelo izlučuje više pozitivnih hormona.

Posljedično čak zapadnemo u virtualni vrtlog iz kojega ne znamo izaći. Ne znamo biti sami sa sobom, bez suvišnih “pametnih” smetnji. Imamo pametne telefone, pametne satove, pametne televizore, pametna računala, pametne automobile… Ako se malo sarkastično izrazim, uskoro možemo očekivati da će doći na tržište i “pametni partner”.

Da, da se razumijemo, nemam ništa protiv tehnologije. Ali – potrebno ju je znati upotrebljavati na način da obogati naš život, a ne da ga osiromaši i da zbog nje imamo sve manje vremena za međusobne kontakte i upoznavanja uživo. Već neko vrijeme konstatiram, da je čestitka (koju nekome predaš odnosno pošalješ) važna samo ako je objaviš na FB zidu ili pošalješ preko FB Messengera. Elektronska pošta i SMS poruke nisu više aktualan, poželjan i prikladan oblik komunikacije.

Lako je sjediti u svojoj sobi s prijenosnim računalom u naručju i s nekoliko stotina ili čak tisuća virtualnih prijatelja, a svejedno si još uvijek sam i želiš odnos, ljubav, toplinu.

Potrebno je dignuti guzicu, maknuti se iz virtualne zone ugodnosti i izaći u realni svijet i imati hrabrosti da svaki tjedan ili još bolje svaki upoznaš bar jednu novu osobu. Matematika je na području partnerstva jednostavna:

0 novih poznanstava + 0 novih kontakata = 0 spojeva odnosno novih mogućnosti za partnerstvo

Samo mi ne recite da nije tako. Sve je igra brojeva i ako ne upoznajemo nove ljude (uživo) , tada ne možemo širiti svoj socijalnu mrežu poznanstava i sve to dovodi do toga da imamo i jako male mogućnosti da upoznamo ljubav svog života.

Svemir može staviti dva čovjeka u istu sobu, na isti brod, za isti stol ili na isti plesni tečaj. Ali – još uvijek si samo ti ona osoba koja ima (ili nema) hrabrosti da bi s nekim započeo razgovor, da bi upoznao tu osobu i pozvao ju na kavu, piće, izlet…

Određenu osobu možemo bolje upoznati samo ako se s njom družimo. Svi razgovori o romantičnoj “ljubavi na prvi pogled” i spoznaja da takva ljubav i postoji (znam iz vlastitog iskustva) – svejedno… ako želimo s nekim započeti ozbiljnu vezu, moramo tu osobu i upoznati i nije nužno da će već na prvom susretu slijediti onaj “klik” s “leptirićima u trbuhu”.

Razgovori, pravi srdačni dodiri, zajedničke aktivnosti, druženja, izleti, debate o različitim stvarima, podupiranje jedan drugoga… sve to stvara povezanost između dvije osobe odnosno dva partnera. Kao što sam već spomenuo, pravi dodir je u suvremenom svijetu sve teže izvedljiv. I ako je izvedljiv, vrijedan je zlata jer onda znaš da imaš uz sebe osobu koja će biti s tobom kako u sunčanim tako i u kišnim danima.

Evidentno je i to da je sve više samačkih koji trenutno ne žele partnerski odnos (razlozi su različiti) i sasvim su zadovoljni i sretni u svom samačkom životu koji im daje slobodu.

U vezi toga bih još nešto spomenuo. Mnoge neudate žene su i poslovno uspješne i veći dio svog vremena provode – ako se tako izrazim – u “muškoj energiji” i u svom osobnom životu nekako su zaboravile preći iz “muške” u “žensku” energiju. Muška energija je aktivna, ženska pasivna, muška je kao sunce, ženska kao mjesec, muškarac daje, žena prima… i mogao bih nabrojati još nekoliko sličnih primjera.

Ono što želim reći je to da žena koja je previše u “muškoj” energiji kod svih aktivnosti “nosi hlače”, zaboravlja na svoju primarnu ulogu. Kada bi stvarno željela biti s nekom u vezi, to teško poveže sa svojom ženskom energijom. Što može biti za ženu prednost u poslu (muška energija) i ako ne zna “preklopiti” na žensku energiju, može biti problem kod traženja partnera, a i u samom partnerskom odnosu. U takvoj situaciji muškarac jednostavno ne dođe do “izražaja” jer je njegova draga ona osoba, koja nosi hlače i pobrine se za sve i tako mu ne dozvoljava da bi bio to što jeste – muškarac.

Bez obzira nato zašto smo u ovom trenutku samački, potrebno je sagledati i činjenicu kakav odnos imamo do sebe samoga i kakav je (bez obzira na sva razočarenja, boli, tuge iz prošlih odnosa) naš odnos do suprotnog spola.

Ako duboko u sebi nosimo uvjerenje da nismo dovoljno dobri, da su žene (muškarci) takvi ili onakvi i ako ne znamo prihvatiti da smo odbačeni odnosno ostavljeni na miran i dostojanstven način, tada je možda i tu razlog zašto nam se događa ono što nam se događa u partnerskim odnosima.

Nisu uvijek krive “okolnosti” već su glavni razlozi prije svega u nama samima. Možda imamo određena ograničavajuća uvjerenja o vlastitoj vrijednosti, možda još nismo ostavili prošlost iza sebe ili duboko u sebi koš uvijek nosimo energije koja nas udaljavaju umjesto približavaju idealnom partneru.

Dok sam čitao knjigu “Placebo ste vi” koju je napisao dr. Joe Dispenza (Planetopija, 2015 – napomena prevoditeljice), palo mi je na pamet jedno zanimljivo pitanje koje zaslužuje svoju pažnju: “Da li je samačko stanje navika?” Kao što su neki parovi zajedno zbog “navike”, tako su neki druge osobe samačke jednostavno iz navike. Mnogo godina su već samačke i znaju da bi život u dvoje zahtijevao previše njihove energije i mijenjanja njihovih ustaljenih navika i šablona.

Mnogi iz iskustva znamo kako je teško zaključiti neki odnos koji ne ide baš u pravi smjer. Istovremeno znamo da je mnogima teže početi neki odnos, možda zbog toga jer se bojimo da bi se ponovila bolna iskustva iz prošlosti. Novi odnos često puta zahtjeva da u svoj život unesemo promjene, pokažemo pravoga sebe, a time i svoju ranljivost. Sve nabrojeno može kod nekih izazvati izniman strah na (pod)svjesnoj razini.

Suvremeno društvo i mediji mnogo puta predstavljaju samački život kao neko “predivno” razdoblje novih mogućnosti i prilika. To je s jedne strane istina – to je vrijeme kada možemo neovisni krenuti u (vanjski i unutarnji) svijet i istraživati ga. Druga strana samačkog života može biti i usamljenost. S nekim bi se željeli dublje povezati, a nemamo ljudi oko sebe s kojima bi mogli podijeliti svoje osjećaje, strahove, želje i čežnje. Ljudi smo stvoreni za povezivanje i socijalne odnose. Uvijek smo bili i uvijek ćemo biti socijalna bića.

Ali – moramo biti hrabri i otići u vanjski svijet, upoznavati nove ljude i možda se upravo negdje među tim ljudima, koje smo nanovo upoznali, krije prava osoba za nas.