Zahvalnost – zaboravljena vrlina

Sjećam se vremena svoje mladosti kada su me roditelji učili lijepog ponašanja i bontona u međuljudskim odnosima. To su bila vremena kada su riječi MOLIM i HVALA imale pravo značenje, kada si te dvije riječi još znao upotrebljavati u školi i ostalim životnim situacijama.

I kako je danas? Često zapažam da omladina skoro više ne poznaje MOLIM i HVALA. Ali ne samo mladi, i odrasli s kojima komuniciram osobno ili poslovno nekako su zaboravili ona onaj osjećaj zahvalnosti jer im se sve nekako čini razumljivo samo po sebi.

Za mnoge danas komunikacija teče isključivo Facebook messengera jer je to jednostavno najlakše, najjednostavnije i pošto “svi” tako rade. O čuvanju privatnosti kada komuniciramo preko Facebook messengera ne bi raspravljao jer bi mi ta to trebao članak koji bi bio tri puta duži od današnjeg.

Ja sam još “stara škola korespondencije”. Uvijek kada počnem pisati poruku, napišem prvo pozdrav i sugovornikovo ime i na kraju završim poruku s pozdravima. Pazim na zareze, točke, uskličnike, velika početna slova … U srednjoj školi imao sam predmet Daktilografiju i tu smo učili ne samo tipkati na pisaći stroj (uf, ma što je to) već i poslovnu korespondenciju – kako napisati osobno i poslovno pismo.

Učili smo kako pravilno napisati datum, kako počinje poruka, kako se zaključuje itd. Učili smo uljudnost, upotrebljavati riječi MOLIM i HVALA, ako je to bilo potrebno, ako smo nekog zamolimo za pomoć – zahvaliti se za to što je učinio za nas. Još uvijek se sjećam svog „rekorda u tipkanju“ u slijepom tipkanju – 208 znakova na minutu. 🙂

To su bila vremena bez stikersa, bez video snimaka, bez ne znam kakvih vizualnih novotarija. Ako pogledam veći dio novodobne komunikacije, gramatika nije važna, zarezi nisu važni, molba i zahvalnost gube na svojoj vrijednosti. Pa gdje smo mi to došli?

Mnogi na SMS-je i e-mailove uopće ne razgovaraju više. Nekome sam preko njegovog poslovnog profila poslao Facebook poruku i odgovor bio je odmah (u manje od 10 minuta). Kroz nekoliko dana poslao sam dva e-maila na službeni naslov poduzeća. Odgovor? Nije ga bilo i još uvijek ga nema i vjerojatno ga neće ni biti. Nijedna jedina kratka rečenica: “Roberte, najljepša hvala za objavu na internetskoj stranici.”

Ne pretjerujem ako kažem da je zahvalnost u suvremenom svijetu postala zaboravljena vrlina. I kada govorimo u komunikaciji u živo, iz oči u oči, često zapažam da ljudima “teško” izlazi iz usta MOLIM i HVALA. I što se tiče čestitki (rođendan, Božić, Nova godina…) postajemo sve više “robotizirani” i sve manje stvaralački. Netko ima rođendan i smognemo samo: “Sretan rođendan.” Kada želimo nekome čestitati Božić – samo: “Sretan Božić.” Za novu godinu – samo: “Sretna nova godina.” Da bi nekome rekli ili napisali nešto više – ne, to je već previše naporno.

Sam težim tome da uvijek nekome koji slavi neki praznik, osoban, kažem još nešto više, ne samo: “Sve najbolje!” Prave, iskrene i zahvalne riječi dolaze iz našeg srca jer tada kada se istinski otvorimo sugovorniku i radosno mu poželimo nešto reći, inspiracija dolazi iz nas. S lakoćom kažemo što toj osobi želimo za njen praznik jer riječi jednostavno “bruje” iz nas. Jednostavno ne možemo stati. Da, to je istinska zahvalnost, iz srca koju izrazimo onome koga volimo.

Uz svu suvremenu tehnologiju koja nam olakšava komunikaciju, s druge strane postajemo sve manje socijalno aktivni i sve više virtualni. Zadovoljimo se s lajkovima, stikersima, emotikonima, malim srcima i sličnim suvremenim načinima izražavanju, a ono što ljudi najviše trebamo istinska je ljudska blizina i toplina, zagrljaj, osmjeh, razgovor, pogled u oči i onaj osjećaj da je toj osobi s kojom razgovaram – stalo do mene. I komunikacija iz oči u oči postaje sve teža. Zašto? Zato što sugovornik često poklanja više pažnje svom pametnom telefonu nego nama koji mu nešto govorimo.

Godina 2017. se završava i za par dana uči ćemo u 2018. Već ptice na grani znaju na novogodišnja obećanja ne djeluju, odnosno da ih uskoro nakon početka godine zaboravimo i opet skliznemo u stare kolotečine razmišljanja. Na automatskom pilotu smo iz prošle godine. A ne treba da je tome tako, što možeš pogledati u videu ovdje.

Današnji članak zaključujem s domaćom zadaćom koja nije obvezna, ali ju preporučam.

Uzmi teku ili list papira i počni pisati i zapiši bar 300 stvari za koje si zahvalan u 2017. godini. Znam da je to mnogo. Znam da to zvuči “nemoguće”. I znam da to neće ići u jednom danu. Ali svejedno: budi ustrajan dok ne napišeš bar 300 stvari, situacija, događaja, ljudi … za koje si zahvalan 2017. godini. Siguran sam da ćeš na kraju shvatiti nešto iznenađujuće o tvojoj prošloj godini i osjetiti duboku zahvalnost.

Neka bude tvoja 2018. godina puna radosti, ljubavi, zdravlja, smijeha, plesa i ispunjenih želja. Želim ti da ti se ispune sve tvoje želje, sve što sam-a najviše želiš i da će biti tvoje srce svaki trenutak biti puno zahvalnosti. 🙂