Uvijek je važno biti hrabar

Poznata slovenska uzrečica kaže: “Onaj koji jezik špara, ostaje gladan.” Mislim da ovo važi za bilo koje područje u našem životu. Ako bi ljudi istinski znali što čine za sebe i svoj mozak onda kada su dovoljno hrabri da izađu iz svoje zone udobnosti, oni bi bili više puta hrabri.

Oh, ta hrabrost … hrabrost da se usuđuješ napraviti korak u nepoznato, da možeš učiniti to čega se bojiš. Prošlog tjedna u dva dana sam pročitao knjigu Velika hrabrost Brené Brown (izdanje Verba, Srbija). Istinito je, kako kaže Brené Brown – kada odabereš hrabrost, odabereš i ranjivost, suputnici su i jako međusobno povezani.

Uvijek kada se ispostavljamo, stavljamo na kocku ranjivost. I u odnosima često radije šutimo i ne kažemo ono što istinski osjećamo jer bi na taj način bili izloženi opasnosti od negativne reakcije ili pokazali svoju ranjivost ili osjećali opasnost da nas partner ostavi ako bi bili to što jesmo.

“Nema intimnosti bez ranjivosti.” – Brené Brown

Ako si ovoga stvarno svjestan, tada možeš biti izložen negativnoj reakciji i izraziti to što osjećaš (ili pak ne osjećaš) u određenom trenutku. Već mnogo godina vodim seminar javnog nastupanja i komunikacije. Uvijek nanovo shvaćam da je potrebno kod javnog nastupanja i komunikacije biti hrabar i izaći iz zone ugodnosti jer baš na taj način uspostavljaš nove neuronske veze u mozgu i time, ne samo osobno, nego i tjelesno rasteš.

U subotu sam bio na bachata plesnoj zabavi u Nebotičniku (zgrada u centru Ljubljane, koja je u davnoj prošlosti bila jedini neboder – napomena prevoditeljice). Nekoliko dana prije toga na svom sam osobnom Facebook profilu objavio da tražim partnericu za ples za nastup na bachata takmičenju. Želio sam nastupiti – ne zbog cilja pobijedi, već sam želio učiniti nešto što još nikada u životu nisam učinio: nastupiti na plesnom takmičenju. Bilo mi je svejedno budem li prvi ili posljednji, važno je bilo to da učinim nešto novo.

Kakav je bio odaziv na Facebooku na tu moju objavu? Objavu je lajkalo 10 ljudi, a javilo se … khm – nula partnerica. Na sreću, s plesnih partyja poznajem jednu jako hrabru gospođicu koja je bila spremna zaplesti sa mnom na takmičenju i ja sam joj zbog toga iznimno zahvalan. 🙂

Kada su u subotu oko ponoći najavili da će početi plesno takmičenje, prijavilo se – reci i piši svega skupa 8 plesnih parova. Na zabavi je bilo puno plesača koji su sigurno znali plesati bachatu bolje od mene, ali nisu imali hrabrosti javiti se, ispostaviti se i nastupiti. Slično je bilo i s djevojkama. Mnoge su odlične plesačice, ali kada se radi o nastupu, njihova hrabrost splasne.

I sam sam u prošlosti bio takav. Nisam se usudio, bojao sam se negativne reakcije, pitao sam se što će drugi misliti i tako mi se “čekanje” odnosno “pasivnost” još uvijek činilo najbolje rješenje da izbjegnem neprijatnim osjećajima. Ali time što sam bio “pasivan”, živio sam u prošlosti umjesto u budućnosti.

U knjizi Joea Dispenze – Placebo ste vi (Mitopeja Dobra priča, 2015) našao sam puno znanstvenih istraživanja kojima je znanstveno (a i vizualno sa skeniranjem mozga) dokazano kako hrabrost i radnja novih stvari istinski utječu ne samo na naš mozak nego i na cijelo naše zdravlje. Samo moramo izaći iz rutine.

U životu imamo dvije mogućnosti – možemo pasivno čekati, a možemo aktivno nešto učiniti bez obzira na strahove i dvoumljenja s kojima se borimo. Nismo jedini koji se time susrećemo i … da, stavit ćemo na kocku svoju ranjivost dok budemo aktivni. S druge strane nagrada koja čeka hrabre, odlučne i samosvjesne, velika je – promijenimo život, mišljenje i svoj način djelovanja i uspostavimo nove neuronske puteve.

Kad se sljedeći put sretneš s nekim novim izazovom koji će tražiti tvoju hrabrost za djelovanje – učini to bez obzira koliko se bojiš, sumnjaš u sebe i osjećaš se ranjivo. Ponekad pomaže jednostavna “jebe mi se” filozofija: “Jebe mi se i za __________________ (napiši svoj strah ili izazov), ja ću to učiniti.” Možda zvuči smiješno, ali mnogo puta upravo ovakav humor pomaže da se usudiš izaći iz zone poznatoga.