Ljubav je najveća inspiracija
O tome što ćeš pročitati u nastavku, pisao sam već u knjizi Životni dijamant, ali u njoj je objavljena prilično “skraćena” verzija priče, bez mnogo pojedinosti.
Godine 1993. završio sam Srednju ekonomsku školu u Radovljici, a nastavak obrazovanja želio sam nastaviti na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani. To je bilo još u vrijeme zaključnih i prijemnih ispita. Dvije godine nakon toga uvedena je matura koja je nadomjestila zaključni ispit. Za prijem na EF bilo je potrebno uspješno položiti prijemni ispit iz matematike. Na zadnjoj godini srednje škole imamo sam iz matematike – reci i piši – dvicu. Položiti prijemni ispit s takvim znanjem iz matematike činilo se kao misija nemoguće. Ali lijepo kažu: nada umire posljednja.
Nekoliko tjedana prije ispita intenzivno sam učio matematiku. I nakon toga je konačno došao dan ispita. Kada sam ušao u veliku predavaonicu na EF, student me ljubazno usmjerio i pokazao gdje sjesti. Sjedio sam u gornjim redovima, negdje u sredini. U torbi sam imao hrpu bilježaka koje sam pregledavao s ogromnom pažnjom. Dok sam se tako pripremao za ispit, moja je pozornost pobjegla dugokosoj i svjetlokosoj gospodični u prvom redu.
Ni danas ne znam kakva me sila vodila tamo dolje, ali znao sam da moram ići dolje i sjesti do nje. Ali kako? Student koji je usmjeravao buduće brucoše i brucoškinje, još uvijek je stajao tamo pored vrata. A onda se dogodilo nešto neočekivano… Za nekoliko trenutaka je otišao i to je bila moja prilika, mojih pet sekundi, da pokupim torbu i bilješke i “odjurim” u prvi red do te gospodične.
Kada sam sjeo, naši su se pogledi sreli, osmjehnuli smo se jedan drugome i prije ispita sam se ohrabrio i pitao ju kako se zove, odakle je i koju je srednju školu završila. Predstavili smo se jedan drugome i za nekoliko minuta su već dijelili ispitna pitanja. Kada smo ih svi dobili, asistent je dao znak za početak ispita. Dok sam brižno rješavao zadatke iz matematike, pogled mi je ponovo pobjegao do nje… i kao munja doletjela je misao: “Roberte, znaš li da je nikada više nećeš vidjeti ako ne položiš ispit?“ “Da, znam!” odgovorio sam sam sebi i od nekud dobio energiju, moć i znanje da sam uspješno riješio skoro sve zadatke.
Kakav je bio rezultat? Skupio sam više od 80 % točaka i tako bio primljen na EF. I to je uspjelo dečku koji je u srednjoj školi imao jedva “dvicu“ iz matematike. I dandanas sam uvjeren da ako tada ne bih sjedio do te gospodične i dobio dodatnu motivaciju i motiv za uspješno položen ispit, ispitni rezultat sigurno ne bio takav kakav je bio.
Kako se priča odvijala? Bez obzira na to da mi se gospodična iznimno svidjela, u njezinom društvu sam uvijek bio smeten i jednostavno nisam imao hrabrosti da bi ju pozvao na piće i bolje ju upoznao. S radošću mi je posudila neke svoje bilješke s predavanja da sam ih fotokopirao jer ja, zbog problema sa sluhom, nisam mogao uspješno pratiti predavanja. I to je bilo sve što se tiče naše „komunikacije“. Danas znam da sam ju trebao tada, odmah na prvi školski dan, pozvati na piće i ne izmišljati izgovore i imati strah od odbijanja. Koliko znam, bila je na prvoj godini studija još sama, a u drugoj više ne.
Kada su na prvoj godini počeli ljetni praznici, za jesen su mi ostala još četiri najzahtjevnija ispita. To što se događalo na jesen, već graniči na studijsko čudo. Neka objasnim… Odmah kada su počeli ljetni praznici, napravio sam plan učenja jer sam imao na raspolaganje samo dva mjeseca do prvog ispita. Četiri dana učio sam jedan predmet po šest sati dnevno, nakon toga četiri dana drugi i tako dalje. Dosljedno sam se držao plana učenja. Iako mi je ponekad učenja bilo preko glave, svejedno sam se skoncentrirao i motivirao se za učenje. Tako sam na jesen u deset dana položio sva četiri ispita s najnižom ocjenom dobar (7).
Kako mi je to uspjelo? Inače sam si pomogao s vizualizacijom, istina – puno sam učio, sastavio sam plan, ali ipak najjača motivacija bila je takva kao na prijemnom ispitu: “Roberte, znaš li, ako ne položiš sve ispite, nećete više biti zajedno na istoj godini?“ “Da, znam!“ bio je opet isti odgovor i to je i po drugi puta djelovalo. Ali one hrabrosti da bih ju nakon položena četiri ispita pozvao na piće, nažalost, nije bilo. 🙁 Vlak s molbom za piće tako je otišao u nepovrat i poslovica lijepo kaže da se propuštena prilika ne vrača nikada. Zato je dobro biti hrabar i djelovati usprkos strahovima, usprkos različitim izgovorima i usprkos svim ostalim psihološkim izazovima.
Ta gospodična nikada nije saznala kako je nehotimično utjecala na moj život i kako se promijenio smjer u koji sam išao. Nekoliko godina nakon zaključka studija “slučajno“ sam ju sreo u Mercator Centru u Šiški (predio Ljubljane – napomena prevoditeljice), ali tada je bila u već visokoj trudnoći i nije bilo prilike da joj kažem kako je ona “krivac“ za moju nadprosječnu uspješnost na prijemnom ispitu. Tada je naš razgovor tekao s lakoćom, bez posustajanja, bez straha, kao da bih nakon dugih godina sreo dobru prijateljicu. Ma… bogca mu… Gdje li se samo krila ta hrabrost na prvoj godini?!
Ljubav je bila i uvijek će biti ona sila zbog koje ćemo kako muškarci tako i žene planine pokretati i postizati najveća osobna, poslovna i sportska dostignuća. Kada djelujemo iz srca i iz ljubavi, tada smo takoreći nepobjedivi i možemo postići puno više nego što mislimo.
Zaključit ću s pričom koju mi je prije nekoliko godina ispričao moj jako dobar prijatelj. Priča potvrđuje točno to što sam doživio na prijemnom ispitu – da je ljubav najveća inspiracija na svijetu.
“Na zagrebačkom fakultetu za sport istraživali su motivaciju sportaša. Svaki muški student u „pokusu“ morao se što više puta podignuti na vratilu, postavljenom u sali za vježbanje. Takmičili su jedan tjedan i rezultate brižno zapisivali. Slijedio je tjedan dana odmora i nakon toga vježbu su ponovili. Ovoga puta svaki je student za svako svoje dizanje primio određenu svotu novaca. Baš svaki takmičar podigao se više puta nego kod prvog testiranja. I ovoga puta su sve rezultate zabilježili i nakon tjedan dana odmora, opet su se uhvatili u koštac. Ovoga puta su događanja u sali za vježbanje pratile i najljepše i najdražesnije djevojke s fakulteta. Vjerovali ili ne – svi dečki su se na vratilu podignuli iz daleka najviše puta.”
P.S. I ako sada čitaš ovaj zapis i razmišljaš kako bi nekome priznao ili priznala svoje osjećaje, čuvstva ili ljubav i želiš određenu osobu upoznati bolje, nemoj odugovlačiti … učini to sada!
