Kako se veliki skladatelj suočavao sa svojom gluhoćom?

Zamisli da si glazbenik koji je na vrhuncu svoje slave, životne moći i stvaralaštva. A onda ti se dogodi nešto neshvatljivo za tvoj glazbeni put – sluh ti počinje sve više slabiti i nakon slijedeće tri godine ne čuješ ništa više. Ne čuješ glazbu, tonove, zvukove, klavir, gudala… Tvoj život i tvoje postojanje ovisi o tvojim glazbenim nastupima. Tome si posvetio sav svoj život i stvaralaštvo jer je to tvoje životno poslanstvo. I točno to se dogodilo velikom njemačkom glazbeniku i skladatelju Ludwigu van Beethovenu. Kako se Beethoven suočavao sa svojom gluhošću i što je to značilo za njegovo glazbeno stvaralaštvo, pročitaj u nastavku. Odlomak je iz knjige SVE JAČI koju je napisao Arthur C. Brooks i objavljujem ga s dopuštenjem izdavača (knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali se o tome može naći dosta objava na internetu).

U slabosti možemo svi mi biti veliki

»Bio je spreman završiti svoj život; suzdržava se samo zbog svog moralnog i uspravnog držanja.« Tako je pisao prijatelj o slavnom skladatelju Ludwigu van Beethovenu. Naime – u njegovom životu dogodilo se nešto katastrofalno. Beethoven je dobio ime po svome dijedu koji je živio od 1712. do 1773. godine i bio je nadasve ugledan glazbenik u Bonnu. Njegov unuk je pokazivao jednaku nadarenost od malih nogu: kao mladića koji je djelovao u Beču, imali su ga za umjetničkog nasljednika nedavno preminulog Wolfganga Amadeusa Mozarta. Studirao je kod svjetski poznatog Josepha Haydena i kod glazbenih majstora Antonija Salierija i Johanna Albrechtsbergera.

Možemo reći da je Beethoven bio najveći skladatelj svoga vremena i ubrajali su ga među najbolje pijaniste. Bio je ambiciozan i naporno radio. Zato je bio slavan već prije svoje tridesete godine.

U to vrijeme su ga već nekoliko godina mučili čudno zujanje i zvonjava u ušima. »Zadnje tri godine sluh mi sve više slabi,« pisao je svom liječniku 1801. godine kada mu je bio trideset godina. »U kazalištu se moram što više približiti pozornici i orkestru da bih mogao čuti izvođače i … iz daleka ne čujem visokih nota glazbenih instrumenata i glasova pjevača.« Živio je u nadi da će se njegovi slušni problemi možda izliječiti.

Ali te godine nada je ugasila. Njemu i rodbini postalo je jasno da se stanje neće popraviti. Beethoven je postajao gluh.

Zna li sudbina biti još okrutnija? Pijanist može raditi ako ne vidi ili mu noge više ne služe. A što ako je gluh? Najveća i nauspješnija skladateljska kariera u cijeloj generaciji nestajala je pred njegovim očima. (I tada je još uvijek bio na vrhuncu fluidne inteligencije). Kao da David odlazi u borbu s Golijatom i on ga ubije u prvoj minuti.

Beethoven je bjesnio. Još dugo vremena nakon onoga kada je jedva nešto čuo, ustrajao je u sviranju na klaviru. »U glazbenim jačinama forte jadni gluhi muškarac tako je udarao po tipkama da su strune ječale,« zapisao je njegov prijatelj i kolega Ludwig Spohr. »Uz ovaku okrutnu sudbinu i sam sam se duboko rastužio.«

U ovoj priči ima nešto poznato, zar ne? Jeste li vidjeli nekoga tko je na svome odlasku i zbog toga bjesni i ne želi se suočiti činjenicom da je počeo gubiti svoje sposobnosti? Jeste li vidjeli nekoga tko doslovno uništava klavir na veliku žalost svojih slušatelja? Čini se kao da je Beethovena čekao tužan kraj. Ali, pokazalo se da priča još nije gotova. Na kraju je opustio sviranje klavira jer je gluhost previše napredovala. Međutim, izmislio je nove genijalne tehnike da bi mogao i nadalje komponirati.

Visinu pojedinih tonova na klaviru osjetio je tako da je u ustima držao olovku i s njom dodirivao rezonator. Dok je još nešto čuo, manje je koristio note s frekvencijama koje nije mogao čuti. Godine 2011. tri nizozemska znanstvenika su u reviji British Medical Journal objavila analizu koja govori da Beethovenove skladbe za gudačke kvartete koje je napisao prije dvadesete godine, sadrže osamdeset procenata visokih tonova (iznad 1568 Hz). U skladbama koje napisao u četrdesetim godinama, ima ih samo dvadeset procenata.

U zadnjem desetljeću svog života Beethoven (koji je umro u pedeset šestoj godini) je bio potpuno gluh zato je svoju glazbu mogao čuti samo u svojoj mašti. Mislite li da je time njegova skladateljska karijera završila? U krivu ste. U tom periodu napisao je skladbe koje su karakteristične za njegov neponovljiv stil, koje su zauvijek promijenile glazbu i upisale ga u povijest kao jednog od najvećih skladatelja.

Beethoven je već posve gluh napisao najljepše skladbe za gudački kvartet (s više visokih nota nego što ih je upotrebljavao u prijašnjem desetljeću), predivnu skladbu Missa Solemnis i najveće postignuće – trijumfalnu Devetu simfoniju. Ustrajao je da sam dirigira premijernoj izvedbi u Beču (iako je za njim stajao drugi dirigent koji je upravljao orkestrom). Kada je izvedba završena, Beethoven nije shvatio da mu publika stojeći aplaudira i jedan ga je glazbenik okrenuo prema publici koja je uzvikivala vjerojatno najvećem orkestralnom dijelu svih vremena. Bilo je već poznato da ne čuje i zato su bacali u zrak šešire i šalove da bi mogao vidjeti i razumjeti koliko su oduševljeni.

Čini se kontradiktorno reći da su Beethovenove skladbe postajale sve originalnije in sjajnije. Bile su obrnuto proporcionalne skladateljevim mogućnostima da može čuti svoju i tuđu glazbu. Dok mu se sluh pogoršavao, na njega je sve manje utjecao modalni način komponiranja i sve se više glazbe rađalo u njegovim mislima. Njegova rana djela prijatno podsjećaju na glazbu njegovog mentora Josepha Haydena. Kasnija Beethovenova djela toliko su originalna da su ga imali i još uvijek ga imaju za oca romantizma u glazbi.

»U glazbi je otvorio novo poglavlje,« rekao je francuski majstor romantike Hector Berlioz koji je obožavao gluhog skladatelja. »Beethoven je nadljudski.« Bilo bi naivno misliti kako se Beethoven radovao umjetničkoj slobodi koju je imao zbog gluhosti. Mogu zamisliti da je, i kada je smrt kucala na vrata, žalio za gubitkom sluha. Zbog toga je morao opustiti karijeru vrhunskog pijanista koja mu je mnogo značila. Nije znao da će zbog svog potpuno novog skladateljskog načina, koji su mogli čuti samo drugi, ostati slavan i nakon više sto godina nakon smrti. A možda je to slutio. Važno je znati da Deveta simfonija trijumfalno završava tako da zbor pjeva riječi iz pjesme Friedricha Schillerja Oda radosti:

Radost divni dar božanstva,
Dijete polja nebeskih,
Tvojim žarom opijeni
Stupamo do praga tvog.

Kad nas tvoja moć izmiri,
Nestat mora razdor sav.
Svaki čovjek brat je drugom
Tvoj kad divni slijedi put.

(Prvi djelomični prijevod koji se koristi kao europska himna)