Kako digitalizacija utječe na naše intelektualne sposobnosti?

U suvremenom društvu sve je više govora o digitalizaciji i kako je dobra za nas, naš razvoj i pojednostavljivanje života. U školstvu i obrazovanju pjevaju hvalospjeve o njenim koristima. Ako dobro znam, već nekoliko godina imamo u Sloveniji i Ministarstvo za digitalnu preobrazbu. Jednostavno – digitalizacija “svega” je najnoviji trend i “hype”. Ako nisi digitaliziran, onda nisi “in“.

Ali – je li sve stvarno tako lijepo, pozitivno i dobro za nas odrasle, kao i za našu djecu, kada se radi o digitalizaciji? Po nekoj “slučajnosti“, ili bolje rečeno “slučajnost je sve“, došle su mi u ruke dvije iznimno zanimljive knjige njemačkog autora Manfreda Spitzera. Prva je bila “Epidemija pametnih telefona“ (Knjižara Ljevak, 2021), a druga “Digitalna demencija“ (Knjižara Ljevak). Obje knjige izašle su iz tiska prije “covid 19 pandemije“, kada naša djeca još nisu bila prisiljena na školovanje preko interneta.

Znao sam da učinci digitalnih medija na djecu i njihov razvijajući se mozak nisu nedužni. Nakon čitanja obiju knjiga shvatio sam koliko je to strašno. Ako bi u jednoj rečenici želio sažeto opisati sadržaj obiju knjiga, rekao bih nekako ovako: “Digitalizacija je zaglupljivanje ljudi.“ I mislim da time nimalo ne pretjerujem.

Naravno, glas će podignuti oni koji jesu za digitalizaciju i djeluju u školstvu i obrazovanju – digitalizacija donosi napredak, lakše učenje, bolje obrazovanje i više ocjene. Ali – je li to stvarno tako? Istraživanja koja su provedena na ovu temu, šokantna su i ni iz daleka nije tako kako nam prikazuju masovni mediji i uvjeravaju nas predstavnici vlade.

Prije nego što s tobom podijelim nekoliko uporabnih informacija iz obje spomenute knjige, želio bih ispričati jednu zanimljivu priču iz serije Bull koju je moguće pratiti na kabelskoj televiziji. Bull je odvjetnik koji u svom poslu upotrebljava posebni “algoritam“ s kojim predviđa kako će se odazivati porota. Na osnovu tog algoritma sa svojim suradnicima bira članove porote koji će biti na strani njegovog klijenta. Ali – danas neću pisati o tom algoritmu. Pisat ću o jednom primjeru s kojim se susreo Bull.

Do Bulla dođe klijentica, mama ubijenog mladića, kojeg su ubili policajci. U razgovoru saznajemo da su događaji, koji su se dogodili njenom sinu, kompliciraniji kako to izgleda na prvi pogled. Policija u svom radu upotrebljava poseban program za prepoznavanje lica koji se u seriji naziva (nadam se da se dobro sjećam) Viridicom. Taj program za prepoznavanje lica je policajcima „pokazao“ da je mladić, kojeg su pratili, oružani tamnoputi pljačkaš iz trgovine.

Policajci su slijepo slijedili računalnom programu – aplikaciji koja ih je obavijestila da se radi o opasnom zločincu i da je potreban najviši stupanj spremnosti. Što se dogodilo? Policajci su “vidjeli“ pištolj iako ga mladić nije imao. Ustrijelili su ga. Nakon toga su zbunjeno i kao ludi tražili pištolj kojeg uopće nije bilo ili drugim riječima – ustrijelili su nedužnog tamnoputog mladića.

Ne znam, da li je primjer iz ove serije izmišljen ili se stvarno dogodio. Svakako pokazuje što znači, kada čuvari zakona slijepo slijede određenom algoritmu odnosno digitalnom pomoćniku i ne upotrebljavaju više svojih iskustava i zdravu seljačku pamet. Mama spomenutog sina tužila je poduzeće Viridicom jer je željela dokazati da njihov algoritam nije 100 % siguran i na takav način osigurati da se nikome više ne bi dogodilo to što se dogodilo njenom sinu. Rasplet priče: mama u toj tužbi pobjeđuje, a istovremeno se otkriju i neke druge nepravilnosti u poslovanju tog poduzeća.

Mnogi će reći da je to samo “film“, ali ovdje se radi i o nečem drugom. Radi se o tome da je uvijek potrebno upotrebljavati svoju zdravu seljačku pamet i sposobnost kritičkog razmišljanja, percepciju i osjećaje umjesto da slijepo slijedimo nekoj “napravi“ i “algoritmu“.

Manfredu Spitzeru, autoru malo prije spomenutih knjiga, u automobilu se pokvario navigacijski sustav. Uz pomoć njega uvijek je putovao u krajeve gdje još nikada nije bio. Tako je bio neko vrijeme “prisilno“ bez navigacijskog sustava i morao se snaći bez njega. To što je njega najviše iznenadilo, bilo je to da je zbog stalnog upotrebljavanja navigacijskog sustava zaboravio na vlastitu sposobnost prostorne orijentacije i čitanja zemljovida i bio je doslovno izgubljen. Iz svega ovoga možemo jednostavno zaključiti: ležerno upotrebljavanje mozga i istovremeno pretjerana upotreba navigacijskih naprava može uzročiti da se u nepoznatom kraju nikako više ne znamo orijentirati.

Za trenutak pomisli kako je putovati autom (motorom, biciklom…) ili ići pješice na lokaciju koju ne poznaješ i ne koristiš navigacijski sustav, ali upotrebljavaš stari dobri analogni zemljovid. Kako si samo pozorniji na okolicu, prometne znakove, imena krajeva i ulica i kada i gdje je potrebno skrenuti! I ne samo to! Ako si kod nekog suputnik i idete u nepoznati kraj, tvoja pozornost niti približno nije ista i zapamtiš manje pojedinosti samog putovanja nego ako bi sam bio vozač. Zanimljivo, zar ne?

U nastavku je nekoliko kratkih odlomaka iz knjige “Epidemija pametnih telefona“ o tome što sve može uzročiti pretjerana uporaba digitalnih medija:

• Nakon što je neka mama pokušala sinu oduzeti mobilni telefon, on ju je ugrizao u ruku.
• Zdravstveni osiguravajući zavodi upozoravaju od ovisnosti od društvenih medija.
• U SAD broj samoubojstava među djevojkama i mlađim ženama samo se u nekoliko godina udvostručio se. Psihijatri utvrđuju da se sklonost prema samoubojstvu povećava sa svakom uporabom digitalnih medija.
• Akcijski radij djece i mladih u trideset godina smanjio se za 90%.
• Računala i pametni telefoni štete naobrazbi. Naime još nijedno istraživanje nije dokazalo pozitivne utjecaje računala i interneta na školski uspjeh školaraca.
• Analiza istraživanja podataka PISA (Program za međunarodnu usporedbu učeničkih dostignuća) pokazala je, da se uspjeh školaraca u pojedinoj državi smanjivao s povećanjem financijskih sredstava uloženih u jačanje digitalne strukture.
• Pametni telefoni na radnom stolu smanjuju psihičku sposobnost i kvocijent inteligencije, čak i samim time što su samo na stolu.
• Što više sati dnevno sjede djeca i mladi ispred televizora, sve se češće kao odrasli bore s prekomjerno tjelesnom težinom, lošija je njihova naobrazba, a njihovo ponašanje agresivnije.

Toliko ukratko, samo za “razmišljanje“, kakvi su stvarni i istiniti utjecaji digitalnih medija na djecu, mlade i odrasle.

Za zaključak još podatak iz 2012. godine (nije pogreška, stvarno je 2012 i ne 2021) koji je navela njemačka vlada u svom izvješću: “Približno 250.000 ljudi između 14 i 24 godina treba smatrati za ovisnike od interneta i 1.400.000 za problematične uporabnike svjetskog interneta. Dok uporaba alkohola, nikotina, kao i mekih i tvrdih droga, upada, dramatično se povećava ovisnost od računala i interneta.“

Kakvi su brojevi kod nas, ne znam. Obzirom na to što vidim kada gledam djecu, učenike i studente koji šetaju s pametnim telefonom u ruci i kako su odsutni, mislim da se situacija i kod nas ne razlikuje puno.