Kada neizrečeno boli

U utorak sam u Kinu Bežigrad gledao dokumentarni film The Work. U meni je ostavio duboki pečat i odlučio sam da o tome, kako sam doživio gledanje filma i njegovu poruku, napišem nešto i na svome blogu.

Priča u filmu počinje praćenjem trojice muškaraca civilista koji su sudjelovali na četverodnevnoj grupnoj terapiji s osuđenicima četvrtog stupnja u zatvoru Folsom u Kaliforniji. U ta četiri dana svaki sudionik terapije doživio je duboko spuštanje v različite bolne događaje svoje prošlosti.

Sam proces koji se odvija na toj grupnoj terapiji, iznimno je otvoren, ali je krut. Svejedno – nadmaši očekivanja posjetitelja i oni izađu iz svoje zone ugodnosti i ugledaju sebe i zatvorenike u sasvim novom svjetlu. Osuđivanje nestane, zamjene ga razumijevanje, suosjećajnost i pomoć čovjeku.

Jedan od posjetitelja čini se baš posebno nepristupačan. Kao da ne želi ili neće sudjelovati u tom procesu. Ali, sa svakim satom kojeg provede u društvu zatvorenika, korak po korak se upušta u proces, dok se konačno – na svoje iznenađenje – i on potpuno opusti i izreče svoju traumu.

Teško je samo riječima napisati što se sve događa u ovom dokumentarnom filmu. Riječi nisu dovoljne kako bi se opisalo to iskustvo.

Zatvorenici i posjetitelji s otvorenim srcem, u toj sigurnoj sredini koja je prisutna na grupnoj terapiji, govore o svojim jezovitim životnim iskustvima i o tome što ih je vodilo da su učinili krivična djela i što ih u njihovim životima ograničava da se ne usuđuju zaživjeti nanovo i ispovjediti svoje osjećaje, strahove i doživljaje.

Obzirom na to da sam prije dva tjedna pročitao knjigu “Stvorite novo ja” koju je napisao Joe Dispenza (izdavač: Planetopija, 2016 – napomena prevoditeljice), cijeli sam film pogledao i s tog vidika. Kada pročitaš tu knjigu i pogledaš film The Work i sve skupa povežeš u zaključenu cjelini, shvatiš da je stvarno jedina prava promjena u čovjeku ona koja dođe iz njega, iz njegove unutrašnjosti.

Mnogi zatvorenici (a i posjetitelji) bili su na različite načine zlostavljani u svom djetinjstvu i mladosti i to je ostalo zapisano u njihovoj podsvijesti. Njihovi mozgovi su se u djetinjstvu “ožičili” na način kojeg im je servirala njihova okolina (roditelji, braća, sestre, učitelji, ulica…). Kada prolaze kroz surov proces ispovijedanja osjećaja koji u njima uzrokuju napade ljutnje i bijesa, to im u kontroliranoj sredini, uz pomoć ostalih učesnika, omogući da se njihovi neuronske sinapse u mozgu promjene i nakon ovog procesa više nisu takvi kakvi su bili.

U društvu “vrijedi” da moramo muškarci biti jaki, da moramo zanijekati osjećaje, da ne smijemo plakati, da ne smijemo reći ono što zaista osjećamo u sebi jer bi na taj način postali “manje vrijedni”.

Društvo svojim normama programira muškarce kakvi “bi trebali biti”, a uz to zaniječe činjenicu da i muškarci trebamo oslonac, poticaj, toplu riječ, zagrljaj, dodir, razumijevanje, suosjećajnost… Naime, ako sve to što ne možemo izraziti u potpunosti, dugo nosimo u sebi, mora negdje izaći na vidjelo – kroz nasilnička djela ili kroz bolesti. Nažalost.

Film me dotakao na način da sam odlučio kako ću od sada dalje uvijek biti autentičan, iskren, hrabar, da se više neću kriti kada mi nešto bude bolno i neugodno i da ću izražavati svoje osjećaje, radost, tugu, bol… jednostavno – ono što će se u određenom trenutku događati u meni.

Muškarci nismo tvrdi kao kamen da možemo podnositi sve udarce, već se i naši osjećaji mogu slomiti i, za razliku od žena, to pokazujemo na destruktivan način kojeg okolina ne razumije. Ako bi stvarno bilo dozvoljeno i društveno prihvatljivo da bi i muškarci rekli i izrazili to što u određenoj situaciji osjećamo, tada bi svijet bio potpuno drukčiji – s manje nasilja, s manje eksplozija ljutnje, s manje okrutnih zločina. Naime – muškarci bi na energetskoj i osjećajnoj razini bili mnogo više uravnoteženi.

Bez obzira nato jesmo li muškarci ili žene, svi nosimo određene “maske” da nas kriju od drugih ljudi.

Optuženici i posjetitelji, koji su bili predstavljeni u filmu, imali su snagu i te svoje maske su u ona četiri dana odbacili i na taj način dozvolili sebi osjetiti svu svoju bol, tugu i neispunjene čežnje. Posljedično – napravili su veliku osobnu preobrazbu koja je vidljiva izvana i iznutra.

U odjavnoj špici pročitao sam da se optuženici, koji su sudjelovali u ovom četverodnevnom programu i bili su nakon toga pomilovani, nisu više vratili na stare puteve zločina. Njihove neuronske sinapse u mozgu, osjećajnost i cijela tjelesna energija potpuno su se promijenila i njihova osobnost nije bila takva, kakva je bila prije toga. Drugim riječima – postali su novi ljudi.

Ako sam iskren, film jednostavno nije moguće “probaviti” iz prve. Kad ga pogledaš, ne ostavlja te ravnodušnog i sam pri sebi počinješ si postavljati različita pitanja i razmišljati o sadašnjem, prošlom i budućem životu. Sasvim je moguće da svoje protekle poraze, boli i tuge ugledaš iz novog zornog kuta – kao događaje koji su ti pomogli na putu osobnog rasta i razvoja.

Ima trenutaka kada nas zaboli ono što smo nekome rekli u razgovoru, svađi ili nekom drugom konfliktu. Ali, ima i trenutaka kada još više boli ono što smo trebali reći, a nismo rekli jer je strah bio jači od nas. Kada sam gledao zatvorenike koji su govorili o svojim iskustvima, došao sam do spoznaje da mnogo puta trpimo i tužni smo zbog toga jer nemamo hrabrosti da bi nekoj osobi u nekom trenutku rekli ono što osjećamo.

Ako bi imali hrabrost, mogli bi već odmah na početku riješiti mnoge dileme. I tako godinama hodamo svijetom i mislimo: “Što je taj čovjek mislio kada nam je rekao to i to?” Samo jedno pitanje, da smo imali hrabrost, razjasnilo bi mnogo toga i istovremeno ne bi godinama patili zbog traumi jer smo neki čin te osobe pogrešno shvatili.

Svi se susrećemo sa sličnim izazovima u životu, svi smo “krvavi ispod kože” i prestravljeni kao mala djeca. Samo s hrabrim činom da smo sposobni priznati istinu, bol i sve osjećaje koji su time povezani, napravit ćemo ključni korak do svoje osobne i čuvstvene slobode.