Jednostavan lijek protiv usamljenosti
Blagdani, posebno božićni i novogodišnji, vrijeme su kada se mnogo ljudi osjeća usamljeno. Prije nekoliko dana na TedX-u “slučajno” sam našao iznimno zanimljiv govor Baye Voce s naslovom “The Simple Cure for Loneliness”, odnosno na hrvatskom “Jednostavan lijek protiv usamljenosti.”
Na blogu sam više puta spomenuo kako dramatično upada kvaliteta našeg socijalnog života, bez obzira nato da smo sada “24 sata” povezani preko socijalnih mreža.
Što me oduševilo u govoru Baye Voce?
Prije svega to što naglasi ono što u suvremeno doba socijalnih mreža zaboravljamo: da druženje preko Facebooka, Twittera ili Instagrama nije isto kao druženje u živo, iz oči u oči, s rukom u ruci i srcem uz srce.
Baya nam između ostalog govori da je, kada je imala 21 godinu, sudjelovala u reality showu na MTV-ju, ali usprkos “15 minuta slave” bila je usamljenija nego bilo kada prije. Nakon završetka reality showa, odlučila je da istraži što je to što stvarno stvara povezanost među ljudima i posljedično uzrokuju da su ljudi manje usamljeni.
Baya kaže da je za osjećaj povezanosti potrebno to da smo viđeni, da nas čuju i da smo cijenjeni. Spominje i takozvane “mudre zone” (Loma Linda u Kaliforniji, Sardinija u Italiji i Okinava u Japanu) i to su područja na Zemlji gdje ljudi žive najduže i najsretnije.
Na tim područjima neki se ljude mole zajedno, drugi zajedno šetaju, treći pak proživljavaju puno vremena sa svojom obitelji. To, što je svima zajedničko, je da daju prednost povezivanju s ljudima i usredotoče se na međusobne odnose.
U svojim istraživanjima Baya je došla do zaključka da ti ljudi imaju “sidro povezivanja” odnosno: povezuju se s ljudima koji ih vide, koji ih čuju i koji ih cijene.
I kako stvaramo to “sidro povezivanja”?
Jednostavno – pomoću rituala, ali Baya ne misli na crkvene rituale, nego na ponavljajuće se svakodnevne aktivnosti i namjeru da to stvarno činimo. Na taj način ritual postaje sličan navikama i postane dio nas.
Nekada smo se puno povezivali na način da smo sjedili u krugu oko logorske vatre i pričali si različite priče. Baya je to s prijateljicama malo promijenila – nisu imale logorske vatre, ali svaki ponedjeljak navečer okupile su se u jednom od svojih stanova, pripremile si neki napitak i na kauču razgovarale … razgovarale … razgovarale …
Svakog ponedjeljka pričale su o veselim temama, a i o tužnim iskustvima u životu, međusobno se povezivala i našle svoje “sidro povezivanja”. Zajedničke večeri ponedjeljkom postali su njihov ritual kojeg su se radovale i nudio im je ljubaznost i poštovanje. Taj jednostavan ritual svakog ponedjeljka pomogao im je da su se probile kroz različite “oluje života”.
Kada je Baya s prijateljicama putovala Francuskom, upoznale su se francuskim ritualom, a to je ručak. U Francuskoj ručak nije brz. Zna trajati po nekoliko sati i nakon ručka slijede razgovori.
Na putovanju kroz Nicu prijateljice su bile svjedokinje tragične nesreće u kojoj je umrlo 84 ljudi. Nakon samo 12 sati od te tragedije trgovine i restorani opet su otvorili svoja vrata i ljudi su se vratili svojim ritualima. U vrijeme najvećih tragedija, oluja, tuge… rituali djeluju kao “sidro povezivanja.”
Baya na kraju svog odličnog govora zaključuje da povezivanje nije stvoreno sa stvarima kojima idemo već sa stvarima kojima se vračamo. Svakodnevni rituali koje imamo s prijateljima i obiteljskim članovima će nas u vrijeme najtežih iskustava i oluja opet vratiti u naše vlastito „sidro povezivanja“.
U najjednostavnijim stvarima koje radimo svakodnevno može se skrivati naše “sidro povezivanja” i uz njegovu pomoć izbjegavamo usamljenost jer znamo da smo članovi skupine ljudi koja nas vidi, čuje nas i cijeni. Jednostavno – bez istinske međuljudske veze iz očiju u oči, jednostavno ne ide. 🙂
