Je li to istina?
Poslije nekoliko godina opet mi je “slučajno” došlo na put RAD od Byron Katie. Pročitao sam njenu odličnu knjigu s naslovom TREBA MI TVOJA LJUBAV – JE LI TO ISTINA? I naravno, opet sam počeo raditi samoispitivanje (četiri pitanja i obrat) kojeg sam upoznao prije više od deset godina.
Prije nekoliko proteklih odnosa nekako nisam mogao zaključiti priče, postaviti granicu, otpustiti i oprostiti se. Jednostavno, prošlost me još uvijek „opterećivala“. Odlučio san da RADU i njegovim četiri pitanjima dam priliku.
Što sam više istraživao sebe i samoispitivao se, sve sam više počeo shvaćati kako smo ljudi “moramisti”. Pardon, nisam krivo napisao. Stvarno sam mislio “moramisti” i ne “moralisti”. Zašto “moramisti”? Zato jer smo nekako uvjereni da bi se ljudi “MORALI” ponašati na točno određen način koji nam odgovara.
Nekoliko primjera:
- Ljudi bi morali biti do mene ljubazni i naklonjeni mi.
- Prijatelji bi mi morali uvijek pomagati.
- Partner bi me morao uvijek pozvati i javiti mi da neće doći.
- Djeca bi me morala uvijek slušati, poštovati i pokoravati mi se.
- Na e-poštansku poruku uvijek bi morao dobiti odgovor.
- Priliči se da drugi odgovore na moju poruku.
- Bonton zapovijeda da moramo ljudi u toj i toj situaciji činiti to i to.
- Treba mi tvoja pohvala jer samo tako znam da sam dovoljno dobar/dobra.
I mogao bih nabrajati još i još primjera, ali … Jesu li svi gore spomenuti primjeri istiniti? Je li bi drugi ljudi stvarno “morali” tako raditi?
- Je li istina da bi mi prijatelji uvijek “morali” pomagati?
- Je li je istina da bi mi poslovni partneri uvijek “morali” odgovoriti?
- Je li istina da bi me partner (muž, žena, dečko, djevojka) “morao” pozvati?
- Je li je istina da ljudi “morali” biti do mene ljubazni i naklonjeni?
- Je li istina da ___________________ (Napiši sam-a neku svoju misao.)
Od života nekako očekujemo da bi se „morao“ odvijati po točno određenim tračnicama, po točno određenim pravilima (programiranje u našoj mladosti, uglađenost odnosno lijepo ponašanje, poslovni bonton…) i na točno određen (naučen) način. Ali je li to sve istina?
Kada tako počinjemo “ispitivati” svoje misli, shvatimo da smo se mi sami stvorili neke “pričice” o tome kako bi se neki ljudi “morali” ponašati do nas. I pošto se ne ponašaju u skladu s našim “programiranim očekivanjima”, tužni smo, razočarani, bijesni i ljuti na sav svijet.
Istina je takva da svi ljudi nisu dobri, da svi ljudi nisu ljubazni i da svi ljudi ne djeluju po nekim zapovijedima određenog bontona odnosno pravila lijepog ponašanja. Na žalost, tako je – čak i ako se postavimo na glavu i hodamo na trepavicama.
Ljudi koje imamo oko sebe i naše reakcije na njihovo ponašanje, naši su najveći učitelji. Mnogi muškarci i žene odluče u svom partnerskom odnosu početi s projektom “promijenit ću partnera” što se obično pokaže kao potpuni fijasko i na kraju dovede do toga da dvije osobe koje su se nekad voljele i bile u ljubavi, postanu najveći neprijatelji i ne podnose više međusobne blizine.
Uvijek kada se nađemo u nekoj situaciji kada nam misli diktiraju da bi određena osoba “MORALA” djelovati na takav i takav način, toplo preporučam da svatko sebi postavi četiri pitanja DJELA i napravi preokret.
Za primjer uzmimo slijedeću rečenicu: Ljudi bi morali do mene uvijek ljubazni i naklonjeni.
- Je li to istina? Da, stvarno je.
- Je li to sigurno istina? Pomisli i navedi bar ti primjere kada ljudi nisu bili ljubazni do tebe i naklonjeni ti. Uskoro zaključimo da gore navedena tvrdnja nije istina uvijek i u svakoj situaciji. Znači – nije istina.
- Kako se osjećaš i reagiraš ako ljudi nisu uvijek ljubazni do tebe i naklonjeni?
- Kako bi se osjećao bez te misli da moraju ljudi biti do tebe uvijek ljubazni i naklonjeni ti?
- Napravi preokret. Prva mogućnost: Ljudi nisu uvijek do mene ljubazni i naklonjeni mi. Druga mogućnost: Ja bih morao-la biti ljubazan-a i imati naklonjenost do drugih ljudi. Treća mogućnost: Ja bih morao-la biti ljubaznija-i i više naklonjen-a samome-samoj sebi. Opa, pa ovo “boli”, zar ne? Kad se vratimo samome-samoj sebi, shvatimo da istinski uopće nisu problem drugi ljudi već da smo mi sami najveći problem sa svojim “pričama u mislima” kako bi se drugi morali ponašati.
Neću tvrditi da je RAD čarobni štapić koji poboljšava međuljudske odnose, a svakako je odličan način kako možemo gledati određenu “bolnu” situaciju u svom životu na sasvim drugi način i da pomoću samoispitivanja preuzmemo svoj dio odgovornosti.
Po Ho’oponoponu nije ništa izvan nas, sve je unutar nas i za to što nam se događa, preuzmimo 100 % odgovornost. Isto važi i kada izvedemo RAD – ništa nije izvan nas, sve je unutar nas i kada mi promijenimo svoju “priču”, ne igramo više “žrtve” i naši se odnosi temeljito promijene.
Promjene u našim međusobnim tada će graničiti skoro na čudo. A svijet se nije promijenio, promijenili smo se mi sami. 🙂
