Diskriminacija? Ne, hvala!
Diskriminacija se u našim životima, posebno u posljednjih godinu dana, sve češće pojavljuje. Tko bi pomislio da biti zdrav znači biti diskriminiran, da je zdravome čovjeku onemogućen pristup banci, pošti, benzinskoj stanici, autobusnom prijevozu i vlaku. I ako nemaš onog famoznog PCT (prebolio, cijepljen, testiran), jednostavno ne možeš ni do liječnika, iako redovno plaćaš obavezno i dopunsko zdravstveno osiguranje.
Vremena su stvarno “zanimljiva” i naša osnovna ljudska prava su iz dana u dan sve više povrijeđena s nezakonitim i protuustavnim dekretima. Sudovi šute. Ustavni sud ni ne pisne i pučki pravobranitelj izgubio je svoju namjenu i značenje. Gdje smo mi to došli? 🙁
S kakvim pravom pišem o diskriminaciji? Jesam li nekada bio diskriminiran? Zbog svojih problema sa sluhom (upotrebljavam slušni aparat od prvog razreda OŠ) bio sam često onaj učenik koji nekako nije spadao u “sistem” i bio je nekakav “ometajući faktor” u samom obrazovnom procesu. U vrijeme školovanja sam zbog toga doživio nekoliko nepravednih situacija i da bi uspješno završio školovanje, morao sam uložiti jedanput više vremena, energije i volje. Bez obzira na sve prepreke na koje sam naišao i bez obzira na to da su neki učitelji imali su do mene podcjenjivački odnos, svejedno sam uspješno zaključio osnovnu i srednju školu i fakultet.
Ali – sa školovanjem moja diskriminacija nije bila završena. U vrijeme traženja zaposlenja bio sam na mnogim razgovorima i na testovima bio među najboljima ili čak najbolji. Ali pošto sam imao probleme sa sluhom i nisam mogao učinkovito komunicirati preko telefona, jednostavno sam “ispao iz igre”. Nije bilo prijatno i boljelo je kada sam ustanovio da za to i to radno mjesto jednostavno nisam dovoljno (slušno) dobar, bez obzira koliko se trudio.
Skoro već dvadeset godina sam samostalni poduzetnik jer sam ustanovio da nekako ne spadam u “sistem” velikih poduzeća. Tako sam 2002. godine započeo svoj vlastiti poslovni put sa svim usponima i padovima koje donosi poduzetništvo.
Kada su prošle godine nastupile “obavezne maske” u zatvorenim prostorima, ponovno sam bio diskriminiram. Mnogi sugovornici, usprkos mojoj ljubaznoj molbi, nisu željeli skinuti maske da bih mogao čitati s usana. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da pišem pučkom pravobranitelju. Nakon nekoliko tjedana čekanja konačno sam dobio njegov odgovor i o tome možeš više pročitati ovdje.
Ono što me najviše čudi kod nošenja maski je činjenica da odgovarajuće institucije koje bi trebale braniti ljude s problemima sa sluhom (na primjer Savez gluhih i nagluhih Slovenije) nisu učinile ništa da bi se situacija promijenila i da bi mogli slobodno komunicirati kao čovjek s čovjekom. Kada sam u jednoj TV emisiji spomenuo da Sars-COV2 uopće nije izoliran, taj su dio izrezali. Jednostavno – istina u ovim korona vremenima nije popularna i čak nije ni dozvoljena.
Što se tiče političara, liječnika i farmaceuta – za njih je poznato već duže vrijeme da posredno ili neposredno sudjeluju u različitim “čudnim poslovima” i izigravaju zakonodavstvo i primaju sumnjiva financijska sredstva. Oni koji bi u sva ova vremena trebali zaštiti djecu (učitelji, ravnatelji, školski psiholozi, roditelji) uglavnom su tiho i pokorno i savjesno provode nezakonite, diskriminacijske i protuustavne odluke vlade.
Biti u ova vremena necijepljen i brinuti se za svoje zdravlje znači biti diskriminiran. Etiketiran si kao “anticijepilac”, “poricatelj virusa” ili “teoretičar urote”. Mnogi prijatelji i poznanici mi redovito poručuju kakve diskriminacije se događaju u školskom sistemu i kako su šikanirani oni koji ne žele nositi maske i ne žele se cijepiti s eksperimentalnim cjepivom koje je sve prije nego lijek.
Uz to se prisjetim kako sam se nekada osjećao i istovremeno sam svjestan da je ovo novodobno gestapovsko ponašanje u školskom sistemu daleko od poslanstva kojeg imaju učitelji i učiteljice. Od kolegice sam prije nekoliko dana primio ovaj SMS: “Kćerka mi je upravo javila da mora cijeli razred doma jer je jedan učenik bio u kontaktu s okuženim. I nastava se otkazuje za sve (osim za sedmero cijepljene djece).” Koliko znam, to ni izdaleka nije jedini ovakav primjer u našem školstvu kada je zdravu seljačku pamet zamijenio korona terorizam. Škola bi trebala biti namijenjena druženju, učenju, sportu, ali je na žalost postala mjesto diskriminacije, prisiljavanja i brojnih emocionalnih i duševnih tegoba.
Igra vlasti je jednostavna – razdružiti ljude i potaknuti ih jedan protiv drugoga. Uz ovo prisjetio sam se priče Alexa Mortona o crvenim i crnim mravima.
Ako u pustinji uhvatite 100 crvenih vatrenih mrava i točno toliko velikih crnih mrava i zatvorite ih u staklenku, najprije se neće dogoditi ništa. Ali – ako silovito protresete staklenku i bacite ih nazad na zemlju, mravi će se početi boriti i neće prestati dok se međusobno ne poubijaju. Stvar je u tome da crveni mravi misle da su crni mravi njihovi neprijatelji i obratno. Ali pravi neprijatelj je onaj tko je protresao staklenku. Točno to se danas događa u društvu. Pravo pitanje koje bi si trebali postaviti je: “Tko trese staklenku i zašto?”
Na žalost smo u ovim trenucima kao narod podijeljeni – cijepljeni i necijepljeni, testirani i netestirani, preboljeli i nepreboljeli, lijevi i desni, s PTC i bez PTC, “cijepiljenci” i “anticijepljenci”… i uz ovo mnogi ne zapažaju da smo u suštini svi na istom vlaku i da je samo od nas svih zajedno ovisno hoćemo li taj vlak propasti uspjeti zaustaviti ili ne.
Sada nije vrijeme za razdvajanje i diskriminaciju, već za udruživanje, suosjećanje i hrabrost da odlučno kažemo NE svemu što nas razdružuje, uništava, siluje i protupravnim intervencijama u naše tijelo. Došlo je vrijeme za slobodu, srčanost, zdravlje i osobni integritet. Ljudi nismo “virusi” i to nikada nismo ni bili. Mi smo mnogo, mnogo više što mislimo da jesmo i u ovim teškim i prolomnim vremenima došao je trenutak da sačuvamo uspravan stav, ljubav do sebe i drugih i konačno shvatimo svoju veličinu. Zajedno i bez podjela će nam zasigurno ćemo uspjeti da ponovo zaživimo u slobodi koja je naše pravo po rođenju. 🙂
